Slijedeće godine ću biti osmi razred, a sadašnji osmi razredi (najbolji su) će otići u srednju... ja ću biti jako jako jako
...
Bit će mi dosadno pod odmorima, neću gledati sve one super ljude svaki dan, više neću moći slušati o dogodovštinama kojih svakog dana što se osmih razreda tiče ima napretek... Bit ću u smjeni sa ovogodišnjim šestašima koji su, bez uvrede, kao mala djeca...
Bit će mi dosadno, više neću htjeti ići u školu! Sada još uvijek želim ići, jer ne želim propustiti priliku da s tim ljudima provedem još ova tri mjeseca koje ću sigurno pamtiti. Jer, ove godine sam, moram priznati, upoznala toliko novih ljudi, neke sam prije viđala na hodnicima i cesti i znala ih iz viđenja, ali sada sam s nekima od njih postala stvarno dobra frendica... Možda ću ja zapravo slijedeće godine kada oni odu još bolje upoznati svoju generaciju, kao što sam upoznala njih, ne znam zapravo hoće li to biti tako... ali sigurna sam da ću ih se uvijek sjećati... pogotovo nekih... koji su mi i najteže dane uvijek razvedrili... i sigurna sam da ću svakog dana kada uđem u školu slijedeće godine, svakog dana pomisliti na njih s tugom što ih više nema, ali ću također biti jako sretna što sam s tim ljudima provela ovu školsku godinu.
Ovo je posvećeno vama, dragi moji osmaši, svim mojim prijateljima. Nadam se da ćemo ostati prijatelji, stvarno se nadam! I sada dok ovo pišem zamišljam si kako će mi biti slijedeće godine. Nadam se da ću i ja faliti vama, ali da ću vam uvijek ostati u srcima kao što ćete vi sigurno meni!